Vanja Trobić - VISIONS OF THE UNDERWORLD:
* Za katalog izložbe "Vizije donjeg svijeta" u Green Room galeriji, Zabok (Siječanj, 2013.)
* Za katalog izložbe "Vizije donjeg svijeta" u Green Room galeriji, Zabok (Siječanj, 2013.)
* Text in english is below the images!
It was written for the catalogue of solo exhibition „Visions of the underworld“ in Green Room gallery, Zabok (January 2013.)
LINKS:
---
Projekt „Vizije donjeg svijeta“ (ciklus izložbi) predstavlja polazišnu točku mog istraživanja - promišljanja ljudske tjelesnosti, smrtnosti i konačnosti, a u skladu s tim i preživljavanja, duhovnosti, te želji čovjeka za dosezanjem vječnosti. Polazeći od djetinjstva i djece kao nove generacije koja donosi značajne promjene u ovaj svijet, prizore gradim poput intimnih mitova.
Mit se pojavljuje kao nostalgija za fantazijom prošlosti, zbog tjeskobne neizvjesnosti budućnosti što odgovara apokaliptičkoj svijesti posthistorijskog čovjeka. Povratak mitu moguć je tek kad svijet više nema svoj temelj, postajući znanstvena tvorba bez tajne, na što nas upućuje Žarko Paić. Stoga je okretanje ka prošlosti posljedica neizvjesnosti, posezanje za dobro znanim i sigurnim utočištem. Sjećanje izaziva u nama nostalgični trzaj koji nas poput mosta vodi u transhistorijski prostor gdje se nikad ne prestajemo kretati stazom između djetinjstva i odrastanja.
Mit kao epohalno jednokratan događaj nosi obilježja početnog (arhé) i iskonskog, baš kao što vizije „donjeg svijeta“ predstavljaju primordijalno u čovjeku. U različitim svjetskim kozmogonijama i kozmologijama nalazimo slične uzorke ‐ svijet je uglavnom podijeljen na tri dijela: donji, srednji i gornji svijet. Oni se nalaze u uzročno‐posljedičnom odnosu i povezani su osovinom svijeta (Axis Mundi). Donji svijet je "mjesto" u našoj svijesti u kojem se individualna psiha susreće s primordijalnim arhetipskim strujama ljudskog postojanja i prirode. To je mjesto u kojem pojedinac traga za najdubljim uzrocima različitih vidova disharmonije i poremećene ravnoteže, te vrši njihovu transformaciju, konsolidira kaos i otvara vrata skrivenih ljudskih potencijala.
Kroz taj sloj promišljam dualnosti ovoga svijeta, temeljne elemente našeg postojanja – odnos prema prirodi i život čovjeka u zajednici. Te polarnosti sadržane su u nositeljima postava ove izložbe, slikama „Istočno nebo“ i „Behemoth“. Prirodno okruženje opisano je tako da ne nalikuje ničemu “prirodnom”, upravo zbog odsutnosti ljudskog postojanja (ljudsko viđenje prirode ionako je određeno fiziološkim ograničenjima oka, to jest pogleda). Izbjegavanjem mimetičkog, to jest doslovnog opisivanja prostora, pospješuje se „izlaženje iz vremena“, odmak od povijesnog konteksta i prošlosti. Životinje simboliziraju bogatstvo prirodnog svijeta, čistoću i nevinost, u doslovnom smislu prirodnost. Život čovjeka u zajednici (pripadnost i usvajanje kulturnih obilježja, razvoj identiteta zajednice) prikazujem kroz portrete djece. To je prikaz suvremenog društva kao zbira masa gdje pojedinac svoj opstanak nalazi samo u službi za cjelinu. Hibridnost kao odlika postmodernog doba promjenjivih i fluidnih identiteta, očituje se u fizionomiji čovjeka - u rasteru gdje se skriva ne samo fizička pojavnost čovjeka nego i njegov bitak, njegova priroda „generičkog bića“ kojemu je život temeljen upravo na odnosu čovjeka i prirode. U tehnofilijskom okruženju on postaje poput Behemotha, bića tame i dubine – „magični skeptar koji upravlja skrivenim svjetovima“, a to ga nagoni na kaotično i neuredno življenje. Naravno, pitanje je u kojoj mjeri to odmaže čovjeku u nastojanju da „preživi“, da osigura vlastitu egzistenciju, to jest da svoj život produži u neprekidnoj težnji za ostvarivanjem vječnosti.
Pitanje je zapravo otkud želja za besmrtnošću, umjesto prihvaćanja vremenitosti i kraja? Kakav bi to svijet bio gdje ništa ne bi imalo „draž prolaznosti“? „Kad se bliži kraj, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi“ kaže J.L.Borges. No, upravo te slike, sjećanja, njegujemo do samoga kraja i baš su one svjedoci toka vremena, prolaznosti. Uspomene nas čine onime što jesmo, djetinjim ratnicima u potrazi za izgubljenim vremenom u donjem svijetu.
Vanja Trobić
Behemoth
///
Istočno nebo (Eastern sky)
Project "Visions of the underworld" (series of exhibitions) is the initial point of my research of human mortality and finitude, and accordingly, survival, spirituality, and the human desire to enter eternity. I focus on childhood and children as the newly awakened generation to bring significant changes to this world, creating paintings as intimate myths.
The myth appears as nostalgia for the fantasy of the past, because of anxious uncertainty of the future which corresponds to apocalyptic consciousness of post-historical man. „Retrieving myth is possible only when the world no longer has its foundation, becoming scientific formation without secrecy“ (Žarko Paić). Therefore, overseeing past is the consequence of that uncertainty, as reaching for a well known and safe haven. Remembrance provokes nostalgic wince which, like a bridge, leads us to transhistorical space where we never stop moving on the path between childhood and adulthood.
Myth as one-time epochal event has features of initial (arché) and the original, just as the visions of a "underworld" represent the primordial man. In various world cosmologies and cosmogonies similar patterns are found - the world is divided into three parts: the lower, middle and upper world. They are related to one another and are connected to world axis (Axis Mundi). The underworld is a "place" in our conscious where the individual psyche encounters primordial archetypal currents of human existence and nature. It is a place where individual searches for the deepest causes of various forms of disharmony and disturbed balance, and performs the transformation, consolidates chaos and opens the door to the hidden human potentials.
Through this lower layer I investigate the duality of our world, the basic elements of our existence - the relationship between nature and human life. I refer to these polarities in dyptich „Visions of the underworld“. The nature described in painting „Eastern sky“ does not resemble anything "natural", mainly because of the absence of human (human vision of nature is dependent of physiological limits of the eye, anyway). Avoiding mimetic, literal description of space enhances the "stepping out of time," departure from the historical context and the past. Animals symbolize the richness of the natural world, purity and innocence, in the literal sense naturality. Man's life (belonging, adoption of cultural traits, identity development in community) is represented in „Behemoth“ by portraying group of children. It is a representation of modern society as the sum of the masses in which an individual finds its purpose only in the service of the entirety. Hybridity as the characteristic of the postmodern era of fluid identities, reflects in the „physiognomy“ of the man – in this painting it is the dotty grid, which hides not only the physical appearance of a man but his being, his nature of "generic entity" (whose life is based on the relationship between man and nature). In techno-optimistic environment he becomes like Behemoth, a mythical creature of darkness and depth - the "magical scepter that controls hidden worlds". This leads to chaotic and disorderly living. It is the obstacle to humanity's effort to "survive", that is, to prolong life in a perpetual quest for eternity.
The question is why do we desire immortality, instead of accepting the temporality and end? What kind of a world would it be whith no "charm in transience“? "When the end is near, the images keep disappearing, and only words remain," said J.L.Borges. However, it is the images, the memories, we cherish until the end and they are witnesses of the flow of time, our reminder of the end soon to come. In that way, memories make us who we are, childlike warriors looking for the lost time in the underworld.
Vanja Trobić
___________________________________
Iva Potočnik - FROM THE ORIGIN / OD ISHODIŠTA:
* For exhibition "Overlaps" with L.Herceg and S.Đurinec
Although they have contemporary art world-view,
three young authors have focused their creative energy to research the past
- the universal, collective, and that
of individual, intimate character.
Wondering trough layered visual language in order to create visual link between the art forms and the individual, artists create unusual dimension
in which they primarily find their own identity. In space they form
these dimensions in a final way, as the current view of the origin of their
inspiration. By combining the techniques they question the dialogue between real
and surreal, and between what we mean now and
what we meant before. An intensive search
for affirmation of the individual to totality moves through the various techniques
of surface decomposition, the construction of plastic masses, or the revival
of unidentified characters. Eternal artistic concern – quest for the lost time
is viewed through the prism of younger generation
aware that without a genuine
context, there is no proper motion.
Vanja Trobić focuses on the
problem of individual identity in
the environment. Observing times we live in as a phase in which materialism
dominates over spirituality, artist works through a
set of questions: what am I as an
isolated individual, and what
as an integral part of society? Collective responsibility in seeking answers is
just one of the key problems
in fast pace
of life? Combining multiple canvases of
different colors, and collages of various characters, the author penetrates
the membrane of existential crisis and enters into the field of artistic limbo. In
this area disorientation of
lonely figures on
the canvases without spatial deepness remaines unattainable. They are
unidentified, lost in cold coloured surfaces on the track between childhood and adulthood,
thereby distracting the viewer into a
mystical world of inspiring
dreams.
_ _ _ _ _ _
Iako suvremenog umjetničkog svjetonazora, tri mlade autorice usmjerile su
svoju kreativnu energiju prema istraživanju prošlosti, kako sveopće,
kolektivne, tako i one individualne, intimne. Propitkivanjem slojevitog
likovnog jezika kao sredstva vizualne spone između umjetničke forme i
pojedinca, otvaraju nesvakidašnju dimenziju u kojoj pronalaze ponajprije
vlastiti identitet. U prostoru te dimenzije oblikuju konačno, sadašnje viđenje
ishodišta svoje inspiracije. Kombiniranjem tehnika preispituju dijalog između
realnog i nadrealnog, te između onog što značimo sada i što smo značili prije.
Intenzivna potraga za afirmacijom pojedinačnog u cjelinu kreće se kroz
različite tehnike rastvaranja ploha, građenja plastičke mase, ili pak
oživljavanja neidentificiranih likova. Vječno živa umjetnička preokupacija
potrage za izgubljenim vremenom sagledana je kroz likovnu prizmu mlađe
generacije, svjesne da bez iskonskog konteksta nema pravilnog kretanja.
Vanja Trobić u svom radu fokusira se na problem identiteta
pojedinca u okolini. Promatrajući naše doba kao fazu u kojoj je materijalizam
preuzeo prevlast nad duhovnošću, autorica kroz djela postavlja pitanja: što sam
ja kao izolirana jedinka, a što sam ja kao integralni dio društva? Postoji li
kolektivna odgovornost u traženju odgovora, samo je još jedan od ključnih
problema susretljivih u prebrzom tempu života? Spajanjem više platana
različitih boja, te kolažiranjem likova, autorica probija membranu egzistencijalne
krize te zadire u područje likovnog limba. U tom je području izgubljenost
usamljenih likova na platnu bez prostorne produbljenosti ostala nedosežna. Oni
su neidentificirani, u plohama hladnih boja kreću se na stazi između
djetinjstva i odrastanja, čime odvlače promatrača u mistični svijet
inspirativnog snoviđenja.
___________________________________
Petra Tomljanović - FAMILY PORTRAIT / OBITELJSKI PORTRET:
In his text Camera Lucida, Barthes says that photography, as the only material evidence of irreversible past, derives its power and its cultural importance by being deeply rooted in the traditional role of the family. However, he is aware that there is something in photography completely inaccessible - such as the inability of the reconstruction of the physiognomy and habits of referents. Function which is in the process of constructing identity taken over by a family album / portrait, testifies about our attachment to representational forms and acceptance of cultural codes. Can photography function like a personal reminder of the loved ones? Is it really able to reconstruct our image of these people, does it really strengthen our memories of specific events or simply prove that they occurred, sometimes at personal history?
Vanja’s intimate act formed in series of 50 personal memories /
family portraits, “going out” to public space, turns out just as
deconstruction, stripping and playing with the cultural codes. People,
animals and objects that were in her life were the carriers of
individual memories, identities, are now becoming actors of a new
reality. Their poses, on the other hand, belong to universal rhetoric
gestures, conventions that define the ways in which the photography had
to be performed. Using family photos as templates for kind of remembering exercise, Vanja takes “photos” again. She does it almost literally, using the media of analog photos, which she then scannes and digitally restructures. She manipulates their faces, hiding their sights primarily through the grid point (“because the eyes are the mirror of the soul").
The sight is the most important segment: view between the camera and subjects; mutual views of the characters; sight between the observer and photos - all becomes questionable by this simple intervention. In this way, works get almost industrial texture, like the mass produced images. Deleting the identity then becomes a reference point, more tangible than real characters. Identity is fluid anyway, unmarked, manipulative. It is a process that examines not only the concept of the family, but examines already established forms of representation. Therefore, Vanja provides a new framework for family portraits, not the golden one, but the framework of her own interpretations.
_ _ _ _ _ _
U svojem tekstu Camera Lucida,
Barthes ističe kako fotografije, kao jedini materijalni tragovi nepovratne
prošlosti, deriviraju svoju moć i svoju kulturološku važnost iz ukorijenjenosti
u tradicionalnoj ulozi obitelji. Ipak, svjestan je kako u njima postoji nešto
posve nepristupačno -poput nemogućnosti rekonstrukcije fizionomije ili navika
referenata. Funkcija koju je u procesu konstruiranja (vlastitog) identiteta preuzeo obiteljski
album/portret, svjedoči o našoj vezanosti uz reprezentacijske forme i
prihvaćanje kulturnih kodova. Može li fotografija doista funkcionirati poput
osobnog podsjetnika na bliske osobe? Je li zaista u stanju rekonstruirati našu
predodžbu o ljudima te, ojačava li doista naše sjećanje na određene događaje
ili naprosto dokazuje da su se oni zbili, nekada u osobnoj povijesti?
Vanjin čin intimnog 'izlaska' uobličenog kroz 50 osobnih memorija /obiteljskih portreta u javni prostor, pokazuje se upravo kao dekonstrukcija, ogoljavanje i poigravanje sa kulturnim kodom. Osobe, životinje i predmeti koji su u njenom životu bili nosioci individualnih sjećanja, identiteta, sada postaju akteri nove stvarnosti. Njihove poze, s druge strane, pripadaju mnogo univerzalnijoj retorici gesta, konvencija koje definiraju načine na koje je fotografija morala biti izvedena. Koristeći obiteljske fotografije kao predloške za svojevrsnu vježbu iz prisjećanja, Vanja ih nanovo 'fotografira'. Radi to gotovo doslovno, jer prelazi iz medija analogne fotografije, koju skenira i potom digitalno restrukturira. Manipulira njihovim licima, skrivajući im pogled ponajprije kroz točkasti raster ('jer oči su ogledalo duše').
Vanjin čin intimnog 'izlaska' uobličenog kroz 50 osobnih memorija /obiteljskih portreta u javni prostor, pokazuje se upravo kao dekonstrukcija, ogoljavanje i poigravanje sa kulturnim kodom. Osobe, životinje i predmeti koji su u njenom životu bili nosioci individualnih sjećanja, identiteta, sada postaju akteri nove stvarnosti. Njihove poze, s druge strane, pripadaju mnogo univerzalnijoj retorici gesta, konvencija koje definiraju načine na koje je fotografija morala biti izvedena. Koristeći obiteljske fotografije kao predloške za svojevrsnu vježbu iz prisjećanja, Vanja ih nanovo 'fotografira'. Radi to gotovo doslovno, jer prelazi iz medija analogne fotografije, koju skenira i potom digitalno restrukturira. Manipulira njihovim licima, skrivajući im pogled ponajprije kroz točkasti raster ('jer oči su ogledalo duše').
Upravo je pogled najvažniji
segment kojim Vanja ovladava: pogled između kamere i subjekata; međusobni
pogledi likova; pogled između promatrača i fotografije- sve je dovedeno u
pitanje njenom jednostavnom intervencijom. Time radovi dobivaju gotovo industrijsku teksturu, približavajući se masovno
produciranim prizorima. Brisanje identiteta tada postaje ona referentna točka,
opipljivija od realnih likova. Identitet je ionako fluidan, neoznačen,
manipulativan. Riječ je o procesu kojim se ne preispituje samo koncept
obitelji, već ustanovljeni obrasci reprezentacije. Stoga, Vanja svojim
obiteljskim portretima daje novi okvir, ne onaj pozlaćeni, nego okvir vlastite
interpretacije.
